steel

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.


22.09.2018.

drvenost

u meni se zgrcio nedokuciv svijet meni samoj. pitam se kako to da mi pripada tako nejasan i nedokuciv.... izbijaju na povrsinu svakojake bojazni, strahovi, nesigurnosti. pretvaram se u ljusturu dok spas i milost trazim pored radioprijemnika iz sedamdesetih i starog drvenog bordo stapa od nensi. pretvaram se u ljusturu dok mi pred ocima prolaze rijeci o samilosti, o spasu, o dobrocinstvu, o vjeri, o svjetlosti, o spokoju. prolaze, u nizu jedna za drugom, a ni jednu od njih ne mogu da pojmim. ko da mi ni jedna od tih rijeci ne pripada. prolaze mi pred ocima slike svjetova raznih. ljudskih zivotinjskih biljnih. prirodnih. svemocnih. a ko da mi ni jedan od tih i ko da ni ja ni jednom od njih ne pripadam.... prekoputa mene, pored rijeke koja zaacudo toliko ne smrdi, sjedi covjek koji je pod okriljem noci i svjetla sto dopire od obliznje lampe pored neopisivo lijep. u procesu pretvaranja u ljusturu, izobliceni lik bez lika, dok posmatram odsjaj njegove ljepote, nesto nalik na sitnu ljubav me zagolica. i ne znam kako da se ponasam u povoju zrelosti. do sada sam trebala da skupim sve trikove, do sada sam trebala da naucim kako da se ponasam prekoputa lijepog covjeka. a ja, ja ko da tek ucim, pomalo pomalo, pomalo, nekad cini mi se suvise sporo. ne mogu da se takmicim sa zenama, jer ja sam djevojcica zatocena u tijelu jedne. ustvari u ljusturi jedne. tesko mi je da pregradim samu sebe, da se preslozim kako bih napokon mislila i djelovala unutar nekog smislenog rasporeda koji bi trebao da objedini moje bice um i tijelo. a ko da mi se nesto ne da, ili ko da ja sama sebi ko nesto ne dam. jer ne znam kako... ponekad me probude zloslutne misli. o cemu tacno, ne bih znala. isceznu onog momenta kad otvorim oci i pijem prvu kafu... trcim i kad sjedim, bjezim ne bih li nestala zarad ponovnog stvaranja. u glavi tutnji tutnji tutnji, ne prestaje. nekad ko da ponesto i pukne pa se samo prespoji na nacin na koji ne bih zeljela. zlijzda ispod desnog pazuha ne miruje, luci moj nemir. proziran i mokar. mislim o tradiciji, tranziciji, socijalistickom kapitalizmu. ooo ljudi, dodjite vi neutjesni pod okrilje moje.

14.09.2018.

world full of colors and i am stuck in my mind

poroci su uzrok moje neuravnotezenosti.
frizider je poluprazan.
ja odnedavno nezaposlena, svojom voljom.
to je na danasnjem vaktu, ljudi mi kazu ludost.
majka nije kuci.
brat radi za minimalnu nadnicu.
otac se kandidovo za kantonalnu skupstinu.
o, kakva ironija zivota  moga
stezem stomak kolko mogu.
kafe ima, al jos vrlo malo.
u zelenoj zdjeli malo je grozdja ostalo.
nema kreme za ispucale ruke.
nosim carape koje nisu u paru.
u lijevom dzepu nosim mali plasticni pistolj.
izvadim ga na prepad dok pozdravljam ljude koji ispijaju kafe u ciku radnog vremena.
jes, zivimo u klasnom sustavu.sjecam se vremena kad sam ispijala pjenusac sa bh ambasadorom u  ambasadi u madjarskoj.pricali smo o identitetima, nacionalnosti, o nama i o bosni daleko od bosne.jeo se neki kanape, ako se to tako naziva.
usiljeno sam se smijala na zajednickoj fotografiji.sjecam se i posjete nekoj od uvazenih francuskih institucija, bice da je bilo neko ministarstvo u pitanju.  desila se dan nakon obilaska izbjeglickog kampa koji  nedugo nakon toga razmontiran i unisten. povracalo mi se. a nisam mogla da povratim. i tu se pio neki pjenusac. otisla sam u vc. vc u francuskoj instituciji izgleda ko vc u bilo kojoj drugoj zabiti, u bilo kojoj drugoj instituciji. nista spektakularno, vjerovali ili ne....
nikad ne sjedim na istom mjestu u tramvaju. jer to mi se ne cini mogucim.
dijelim tudju postelju sa stranim ljudima. na prljavom zemljanom podu sjedim i jedem neke poslastice koje su neciji porodicni recepti. zovu se knedle. samo sto su slatke. dodje mi da odem negdje daleko, da samo krenem, a znam da za takvo sto nemam hrabrosti. tu bih  u tom pohodu vrlo rado da imam nekog saputnika. meni je mapa svijeta velika samo kad je gledam na mapi. u mojoj glavi ona je prestrasna. ne volim ih  ni na zidu vidjet  i nisam vjesta u citanju istih. kad se negdje krecem a kad nisam tu gdje sam sad krecem se onako bez jasnog cilja, isto kosto se krecem ovdje bez jasnog cilja. jedina razlika izmedju tu gdje sam sad i neceg tamo negdje daleko odavde je ta  sto su ovdje ulice bolno iste, a ja ih jos nisam prepoznala, jer kad hodam gledam u pod i godinama vec tako. inspiracije ni na slamku, brat moj lijepi. sve iii nista, he eto ti.



10.09.2018.

uh hu

u polovnim tudjim crvenim tenisicama gazam po sarajevskom izranjavanom asfaltu ko da su moje.
napokon gledam u odraz kucnog praga i ne bojim se da udjem, iako sam isti prelazila nebrojeno puta do sada samo da bih pobjegla. u nepoznatom smjeru, u pravcu koji ne donosi smiraj.
napokon skupljam snagu, na kasiku. malenu.
dugo mi je trebalo da prihvatim svoj odraz i fragmente sebe u ladicama mojih roditelja.
nikad nije kasno.


25.08.2018.

cisto tijelo odijelo i mjesto gdje ce(s) se moliti

odakle da pocnem. .....
krug. iz kruga ne da mi se maci. nije ni to lose.
bacam ostatke uspomena zgurane u kutije. trazim se na policama knjiga koje sam procitala a kojih se ne sjecam. da li se covjek moze promijeniti.  malo manje tjesna mi je vlastita koza. proteklih nekoliko mjeseci gusila sam se, grcila i trzala od pomisli na zivot i ovo kruzno jednoteistokretanje u vec zacrtanoj putanji.  u krugu sam. crnom. smotanom oko prsta ruke. bivsi mi se danas ozenio. jedini bivsi kojeg sam imala.
krijem se od sebe same i krijem se od drugih ljudi. odmara mi desna noga na nekrologu jednoj carsiji. pored noge stoji plaketa likvidiranom privrednom drustvu. na njoj pise javno priznanje. nekako mi biva pomalo muka od mene same i od drugih. ponekad  pomalo mi ne bude muka. voljela bih da mi nikad ne bude muka. ni od cega. da obitavam sposobna da u punoci bica osjetim srecu. a eto ne da mi se. tetka mi danas s podignutim jednim prstom u zraku govori, pomalo ko prijeteci, sve je interes. i kaziva mi sve mudrosti koje je skupila u svojih evo seset godina, ja klimam glavom odsutno, al pomno slusajuci. znam da je to sto veli i sto je strpano u sakatost njenih par recenica istinito. ali ne da mi se da prihvatim te rijeci kao konancu istinu. jos jedna boba na zivotnom tespihu je metnuta.
idemo dalje, kuda.
nemam pojma.

16.02.2018.

petak je e pa sta je

je li prism of life ili prison of life ne bih znala reci, ponekad mi to na jeziku koji nije moj to zvuci vrlo slicno. odem da bih dosla kako bih opet otisla radi vracanja na isto. neki dan citah neke stvari tri godine stare i zaprepastih se i uzdahnuh nad te tri godine. velim sebi u bradu, u nekom medjuprostoru pronadji me i sacuvaj, ako mozes ako ne mozes.... ma nema veze. stajat cemo jedno pored drugog napeti od ceznje i istovremeno sakati zbog ogromne daljine dok stojimo tu, tik jedno pored drugog. he sve bi bilo lako da smo stranice knjiga koje se listaju, nestaju i ponovo radjaju pod tudjim prstima.

04.01.2018.

papiri za reciklazu nikad se reciklirat nece

svaki dan isti,samo obrisi, boje, procjepi na nebu kroz koje se ponekad provuce neka zraka svjetlosti su drugaciji. i trudim se da u rutini barem primjetim toliko. kroz cutnju se cutimo. pomalo, ko djeca. nespremni da naglas kazemo ono sto bi htjeli. cetvrti dan nove godine i uzaludnog odbrojavanja dana, ne bih da ne moram, a moram ovo bitisanje, djelovanje na kalendar, datume rokove i obaveze da ogranicim. ne bih, a moram. ne bih da cekam ne znam ni ja vise sta da se desi, a moram. ne bih da imam ocekivanja od ljudi i ne bih da oni imaju ocekivanja od mene. a moram i oni isto tako moraju. ne bih da me nemir obuzme, a mora. ne bih i vako i nako i ovo i ono. jao jao jao jao. grce mi se zglobovi dok sumanuto klaparam po tastaturi u pokusaju da zaradim koju paru koju sam vec potrosila.... pronadjem te kroz sjetne zvukove i tad se utopim u nekoj zudnji, slutnji, smutnji. jao jao jao. vidim 13 antena i goluba na samo jednoj. ........... dodji. dodji. da se stapamo skupa u ovom neizrecenom ludilu.

16.09.2017.

otkrij se, pokrij se, razotkrij se

u tisini lagano ludim. a naglas kroz razgovor o onome sto mi drcno imenujemo kao smisleno, trazimo opravdanja za vlastiti besmisao. prvi medju jednakima. jebo to. ne znam da li znam da volim. ne znam koliko mogu da volim. ne znam da li sam ikada voljela, ili sam sebe, i druge zrtve mog zivota samo lagala da jesam. ne znam nista o sebi. jos manje o ljudima koji me godinama okruzuju. lagano se jezim od bliskosti. vristala bih sa balkona sedme zgrade, kosto je stari vristo 96., samo se bojim poziva komsija i rotirajucih svjetala u naselju.......... vracanje u ove sokake me srozalo u coskove stagnacije i nepismenog jednoumlja. povracala bih, a ne mogu. derala bih se, a ne smijem. caparapapapapapa. od sirokih dolina, suma, jezera i livada po, u, na i prema kojima su se rasipali zvukovi moje slobode shvacene unutar jedne nepregledne univerzalne postojanosti, ovdje sam nasla samu sebe, zaglavljenu iza nevidljivih resetaka . nazor guram se ne bih li izasla iz omedjenosti ovog tupog sada, a ne ide mi. upomoc, svijete, da li me cujes? ja tebe vise ne.

11.05.2017.

pozitivna dva reda

hocemol na sladoled? a sto ne bismo.

10.05.2017.

budi ista, a i ti

nisam vise u vremenu u koje me stalno vratis pomenom neke recenice ili ponekad cak samo rijeci. u meni i oko mene se od nasih zajednickih momenata, djecijih i nevinih, prelomilo stotinu svjetova. mozda i u tvom bicu isto tako jeste, necu sporiti niti to nijekati... istina ima neke ugodnosti koju proslost u sadasnjosti kroz sjecanje pruzi. ali slutim da se vise stvarno ne razumijemo. iskreno, iskonski, djecije i nevino.onako kako smo znale to nekad.

09.05.2017.

--

dok sam sjedila sklupcana pored zgrade izgubljena izmedju tu i tamo, zaspala sam. probudila me casna sestra i dala mi tops. ziva bila sestro.


Stariji postovi

<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30



nothing was corrected last
time.
nothing will be corrected this
time.

the poor will remain poor.
the unemployed will remain
so.
the homeless will remain
homeless

and the politicians,
fat upon the land, will live
very well.

___________________________

I to je cudesno, da tamo negdje u zelenim
dolinama vrijedni ljudi uzgajaju lozu i prave vino, da bi tu i tamo u svijetu daleko od njih, neki razocarani, u tisini gutajuci, gradjani i zbunjeni stepski vukovi mogli iz svojih pehara upijati malo hrabrosti i dobrog rasplozenja

___________________________
nicega u nama nema sto bi moglo opravdati postojanje raja. I najvise sto se za nas moglo uciniti, to je da nam je dat san o raju.
___________________________

Zaboravi
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreceš prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kaži...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
23820

Powered by Blogger.ba