steel

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.


05.07.2019.

pred ispred i iza vrata ovulacije

voljela bih da dvjesto maraka nije puno. eto nekad i nije puno. a voljela bih da nikad nikom na svijetu to nije puno. previse konzumiramo, previse bacamo, previse smo optereceni nepotrebnim stvarima, alatima, prostorima. previse svega u ovom vremenu tride printera previse je svega, a premalo vremena za heklanje. kako mrzim sto se ovaj sistem nanovo izmislja oblikuje redefinise i prezivljava veci naizgled bolji i funkcionalniji, dok na marginu jos vise gura tihu vecinu, obespravljenu, glupu, nepismenu, bolesnu i izmucenu. i sta ce ta tiha vecina da uradi tako nepismena, glupa, bolesna i izmucena nego da nastavi da bude bas to nepismena, glupa, bolesna i izmucena. sama sa sobom u svojoj tisini u koju niko da zadje ni ta ispita sto nije bar pomalo ponekad nesto osim tako otupjela u toj svojoj tisini. nekad budem pomalo ljuta na ove ljude sto rade u ugostiteljskim objektima zbog njihove drskosti, pa kontam dobro, to je naporan posao. znam to jer sam bila sam i s te strane, i tu stranu gledam svaki dan kako umorna kuci dolazi nogu punih vena,glave pune gluposti, nemocna da opere jos jedan sud u sudoperu.... ali naporno je,jebiga i s ove strane kad oces samo da dodjes i popijes nesto, ono sto bi rekli, smirom. a i ali bez mira je sve ovdje.jer je ovdje sve neki otrcani postsocijalisticki kapitalni trendi zivot. gdje se kupuju brze cale za tri km, gdje se brzo zivi za deset km a moze i jeftinije a brze. gdje se svrati u noktare, cesce nego u biblioteke. trebalo bi ih vala sve spalit i noktare i biblioteke i ove sto po fejsbuku slike mecu s knjigama a i ove sto slike mecu iz noktara. moji zapisi su moji tragovi neuroticne mene, e vala, neka su. obradujem se macki i cvijecu, nedavno mi rece prijateljica. a tek smo na pragu zrelosti, vec omatorile, cini mi se, i to pravo. i jajnici jece pjesmu svoju. ah sto nisam pravim putem isla, bila uzorna, cedna i ne takokurca zeljna. vala da vam iskreno napisem, ako ko ovo cita i jebanje mi se zgadilo. mozda postanem lezbejka. fol, ako vec nisam. kosa masna, petak je. kuci sam i ne pijem. valjda je to dobro.

25.05.2019.

antuna sam santicem zamijenila

prije nego bilo sta napisem moram dva puta da se suocim sa strahom. dan mi prodje da na kraju ne znam ni sta sam radila, gdje sam bila, s kim sam razgovarala, gubim se i pronadjem po stotinu puta dok se krecem u potrazi sa sobom na razlicitim adresama u razgovoru sa razlicitim ljudima. ... dobro je. neki kao sveti mjesec je, ja evo limenku tucem, nego sta bih drugo.ne razmisljam. samo eto tako bivam. premorena . ali dobro je radno je. valjda ce se sta i zaradit. il sto bi mater rekla, sine kad ces to naplatit. pitam se kad cu s vaginom prestat da budem sin. evo vec sutra je i neka je. laku noc i dobro jutro ko god ako iko procita i kad god. svako dobro, dobri zitelji kugle ove.

19.05.2019.

plavo dugme sto sjaji kraj ofucanog kacketa iz 97me

e pa tako je to. nedjeljno kisno vrijeme i stanje uma  nako. pije mi se pivo, tamno u limenci, kontam uzet jedno usput kad budem isla po somune.
... pred ocimaneke slike neke boje, neki kontrasti, neki ekran,prvi, drugi, neki zvukovi proslosti pretoceni u dugme plej, poneka misao o smrtnosti,o nestajanju. stegne mi se samo na trenutak nesto u nutrini kad skontam napokon da volim svoje roditelje i da ce mi biti zao kad ih ne bude. dugo mi je trebalo da se oslobodim tereta porodicne proslosti, ali evo napokon cini mi se ko da jesam.
...
disem, i sanjam o tome dok slusam ovu proslost skucenu u dugme plej kako se volimo u tisini, opruzeni na nekom krevetu, ili na nekom podu ili na nekom oblaku. nije ni vazno.
zudim zudim zudim zudim. zelim te, a ne znam ni ko si.nije li to najcudnija odlika nas zena... tako romanticarski volim ponekad da zamisljam scene iz  americkih komedija. valjda je to neko stanje pred menstruaciju, ne znam. djeluje vrlo zenski i vrlo mozda nefeministicki, ali koga boli kurac za to....
hej ti sto ne znam te, pridji malo blize, da skupa ostarimo.
ovako ce biti tesko, ako se ne sretnemo da nam zivot prodje na suprotnim krajevima.
...
kisa.
treba sanjat.
treba zivjet.
treba voljet rutinu.
treba voljet  i one koji mrze.
treba stosta.
i eto tako to.
nedjeljno, kisno vrijeme....

sutra je 20. maj.
sutra je dan kad sam starija.
e pa tako je to.
neka je.

18.05.2019.

hej ti djecace u tijelu odrasla covjeka

kako smo uzivali u obojenom nam miru. kako smo uzivali u odrazima nas samih pred ogledalom u kupatilu sa peskirima na glavi, goli.kako smo uzivali u zivotu od kojeg smo pravili animaciju. raznih boja i oblika.kako smo uzivali u dvoristu koje smo sami pravili. kako smo uzivali u druzenjima u kojima smo vrhovima prstiju bogove naricali. tako lagano, oslonjeni jedni na druge prekoputa policijske stanice, u sobi visokih stropova punoj nas, punoj oporavljenog zivota,mi smo se jebali, disali i stvarali. kako sam uzivala gurajuci te od sebe zbog drugog lika o kojem evo godinama vec nista ne znam niti znam kako da pridjem a da nije djecije a da nije nezrelo u jeku moje zrelosti.


eh hoj.
...
ps lijepo ti stoji kosarica s bebom.
23.04.2019.

sinoc sam ti safo

hej, rekla bih ti, pridji malo blize. kad bih samo znala koje je to ti kojem bih to trebala kazivati. ,,,, kako mi se gade momenti gdje ljudi nisu ljudi, nego uloge koje preuzimaju. svi ti ljudski oblici zatoceni ispred mog lika u svojim ljusturama... mozda iz mene samo prezir prema samoj sebi izlazi na povrsinu, dok evo kenjam o ljudskom rodu..... trunim se i gasim se, lagano/a/ali sigurno. mjesecima vec pokusavam da se slazem, i sebe, svoju nutrinu i stvari svoje, i pitam se cemu ovaj nagon da se sacuvam kroz materijalne oblike.... ko da se bojim se svog vlastitog zaborava. ... gledam te na fotografijama, kako se pretvaras u lik svog uspjesnog oca. oca koji u svojoj bijeloj kosulji drzi predavanja u velelijepnim evropskim institucijama, kupuje nekretnine u drugim zemljama sengen zone. meni nista od tog nije vazno. osim mozda tog lika kojeg gledam na fotografijama, kako odrasta kako se pretvara u nalicje ozbiljnog dok se stisce u sakou od 300 evrica. hei, zasto sam ponajvise siromastvom kao socijalnim i ekonomskim fenomenom omedjena. pih. bit ce bolje bit ce bolje. samo nek je kafe, klimavih radnih stolova iznad kojih se cijedim i sevdisem evo malo prije podne, a trebala bih u nekom ofisu mozda kucat neke izvjestaje i pravdat silne pare ulozene u reformu pravosudja i naseg nam sistema.

21.04.2019.

plave ponjave i djeciji sadrvan

zamisljam kako posmatram sebe dok posmatram druge ljude. da je neko ogledalo sveprisutno oko nas, a da nije bog... ne bismo li napokon shvatili sebe, to bi bilo dobro. izvlacim iz sebe tracke,ostatke svega i svacega, davno naucenih vjestina za koje sam ko za sve vremenom izgubila interes.... ljudi me cine nervoznom, posebno oni koje ne znam, posebno oni koji su u glavama svojim ocrtani omedjeni i definisani svojim poslovima, hobijima,ulogama koje ih oblikuju svaki dan pomalo i koje ih svaki dan pomalo sve vise guse. zato,sjedim i cutim, jer i rijeci me umaraju, a ne recenice koje se moraju slagati dok se formira razgovor ili takozvani smol tOlk. skontam u tim momentima dok sve vonja na srecu i spokoj u proljetno doba, zasto su tamni prostori ispunjeni jasnim visokofrekventnim zvukovima bolji. kad me mine misao o ogledalu, konstruisem neke ideje o boljoj buducnosti, u kojoj cu imati svoj prostor i svoja druzenja. sama sa sobom. ako budem zvala neke ljude, na pozivnicama cu pisati, molim vas dodjite da cutimo tisinu. jer to je najbolje. bolje od svih vec izrecenih rijeci i nesuvislih recenica dok traje bjesomucni proces nazovi upoznavanja. al dobro je sunce je trava je maslacak je macka je cuko je mrkva na zaru je radjanje sazrijevanje i umiranje i sve isto i sve novo. ... ... .

18.04.2019.

molim necu da unesem naziv ovog posta

iz par polovnih kaputa sto sam si ih kupila od solidnih placa dok sam ih nekoc zaradjivala polako vadim smece,ostatke racuna, tramvajskih karata i nalazim marku. kontam kako je dobro sto me sutra nece u dzepu zuljat pola marke, nego cijela marka i po. to znaci da cu u uredu u koji povremeno svracam proteklih mjeseci ne bih li se pronasla u novim formama izricaja, moci sebi kupiti kafu s aparata. ne jednu nego zapravo tri. to tako dobro je sto ne moram iskat pola marke za kafu od novih mi nadredjenih. a dobro je i znat kako je kad isces pola marke za kafu, jebote. na podovima sarajevskih asfalAta ponajvise uz pokoji ulozak razljepljen krvlju svetom nasom primjecujem prazne kutije cigara, pomislim jebo te, kako mi se pusi cigara, a ama bas ni jedna u dzepu me ne zulja. ----- kad su mi vec cigare na um pale i nemanje istih, neki dan mi je teta fata iz granapa na dnu ulice, al ne moje, kad sam usla omamljena od jedne limenke pive sto sam je smlatila na putu do vrha te ulice u pakovanju iz pekare dala bunt smotanih cigara, skije,ljute ko sam djavo, al vraski dobre za utalit osjecaj poslije po litra pive koju sam smlatila nako, jer me zuljala taj dan marka u dzepu... i s pivom ja postim. hu. stiglo proljece, pomislim kako proslog se i ne sjecam. bice da je kisilo pravo il bice da meni proljeca u glavi s glave bilo nije. e moj svijet, na svijet kad li ces poceti da licis. al evo nesto pozitivno sta je ovo jaro, svi nesto poceli smetlje da kupe. bravo gradjani, bravo seljani, bravo urbani, i manje malo urbani, bravo mahalci, braco haustorcadi, bravo deke nane, bake majke, mame, babe tate, ocevi koje imenom licnim zovemo bravo svi koji izadjete i smece ispred vrata pokupite. bravo sugavi grade mozda jednom na grad pocnes da licis. he he eto istresoh se, jes dobro. zdravo.

15.04.2019.

zena djetinjeg uma

jos te vadim iz sebe. svakog jutra dok bol osjecam. ti u crno bijelom formatu milujes dijete svoje. ja gledam i ne osjecam. tako je valjda moralo biti.

04.04.2019.

cepanje uma i cepanje drva

nepregledan je prostor koji me okruzuje, a ja samo jedan mali dio svega toga mogu da obuhvatim svojim pogledom. jecim sama u sebi, a nije od muke, jecim jer ne razumijem zasto ne povezujem stvari. niti kako da ih povezem u neku smislenu cjelinu. ..... buljim u racun za grijanje, pa u stanje na racunu mom, pa u frizider zavirim, pa pogledam listu potrepstina. i pitam se kako se u ovoj kuci zivi vec godinama.

01.04.2019.

zapis na pekarskom papiru

grcim se i u najnormalnijim okolnostima. pitam se dal sam mozda dijete zatoceno, ili vise djece sto zatocena su u tijelu ne znam ni ja kojem niti cijem, a trebalo bi to da bude tijelo odrasle zene sa malim skoro pa nepostojecim sisama. ne znam kako da komuniciram sa okolinom. sve mi je uzrok stresa i anksioznosti. cak i najnormalniji pokusaj uzivanja na proljetnom suncu mene gusi. iako bih trebala da sam nasmijana i dobra ko evo ovaj dobar dan. sve je tako ponekad naporno, a mora se. i gore i dole i tamo i vamo. meni je sve to i dole i gore i vamo i tamo. --- dva tri reda o nicemu, ne bih li se sjetila svog vlastitog zaborava svega.


Stariji postovi

<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031



nothing was corrected last
time.
nothing will be corrected this
time.

the poor will remain poor.
the unemployed will remain
so.
the homeless will remain
homeless

and the politicians,
fat upon the land, will live
very well.

___________________________

I to je cudesno, da tamo negdje u zelenim
dolinama vrijedni ljudi uzgajaju lozu i prave vino, da bi tu i tamo u svijetu daleko od njih, neki razocarani, u tisini gutajuci, gradjani i zbunjeni stepski vukovi mogli iz svojih pehara upijati malo hrabrosti i dobrog rasplozenja

___________________________
nicega u nama nema sto bi moglo opravdati postojanje raja. I najvise sto se za nas moglo uciniti, to je da nam je dat san o raju.
___________________________

Zaboravi
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreceš prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kaži...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
29127

Powered by Blogger.ba