steel

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.


21.01.2021.

u stocu nestalo je struje

na pauzi na poslu zalutam ovdje, da kazem sama sebi kako sam ti rekla sve o sebi. naglas, bez zadrske. spavala sam dva i po sata. radim preko svake normalne mjere. uvijek, stalno zauvijek pretjerivanje. jer vjerovatno drugacije ne zelim, iako bih znala, da se potrudim. od nespavanja najbolja je tupost u glavi. to te cini pomalo glupim. al noooooooooooormala.

14.01.2021.

stopila sam se jesam, cekam da prodje.

velis kupit ce ti tata kenjca da ga voda kroz carsiju. i tad pomislim koliko smo mi zapravo, istinski, i dalje prikazi onih djedova i nena sa starih crteza sto danas svjedoce na razglednicama o vremenu koje je davno minulo. danas sam ti napisala kako se mi stoljecima vec nismo pomakli od onog da je popit, na zenu zagalamit i komsiju zaklat. nasmijo si se. i ja sam. nazor, sta cu. vazda su nas ucili da je humor spasavo. od tog humora danas su vam ostali tumori, neka su. vi svkakako i ne znate drugacije ako vas ne boli, ako nesto ne zulja. ako negdje nesto ne puca.... uvijek nesto ovdje puca. u glavama, danas, nazalost najvise. ovlas preletim preko informacije da se maloljetnik ubio, tu negdje u blizini mog naselja... otpuhnem, uzdahnem... i prodje me. prodje me. prodje me... od ostrine zivotarenja ovdje otupis....ne samo ovdje. danas kad slavimo svaki pedalj zemlje ko potencijal koji nama pripada, jer eto globalizacija, svi otpuhuju na svim krajevima svijeta kad cuju takvo sto....

13.01.2021.

pustinja, pijesak, led lampe, stvaranje, poso, pauza, kafa. previse kafe, vazda previse kafe. neka

ustanem umorna. sanjam obaveze kad napokon zaspem. ustajem, jedva. javljam ti se, jer to to je neka utjeha da znam da tamo u necijem obrisu ima i dio mene koji cuci i ceka da procvate. stavim vodu za kafu. mrzim prostor u kojem boravim i jedva cekam da odem. kad pomislim na to, odjednom strah. misao. samoca, usamljenost, osama. sreca. misao. tisina. misao. spokoj. misao prekida kljucala voda. kafa. pahulje snijega. gledam negdje u daljinu, a daljina je do zgrade komsijine. prepadne me vlastiti odraz moje neodgovornosti. uvijek pomislim na nesto lose prije nego na nesto dobro. kako promijeniti takav nacin razmisljanja. tek je srijeda. iz tmnine prolama se svjetlost.vjestacka.nekad jedva obavim najjednostavnije zadatke koji su sastavni dio svakodnevnice. nekad mrzim svakodnevnicu jer je svakodnevna i ocekivana. laptop ce postati moj zivot, vec jeste, slobodno vrijeme provodim trazeci neku cjelovitu sliku proslosti slusajuci ostatke prica o vasoj proslosti. dok nas gledate vjerovatno mislite kako smo slicni ili potpuno razliciti od vas. razliciti da smo, to je vjerovatnije, jer nema vise vasih kultnih kafana. rastacu se pred nasim ocima. ostat ce price i poneki zapis. od toga ne treba vise. pitam se sta bi bilo da nikad nisam zasla u te prostore, da nikad nisam probala alkohol, da se nikad nisam opijala, uzivajuci i mrzeci se istvoremeno u tom procesu... sjedim na hladnom betonu rana zima je. ne brinem za svoju buducu djecu. ko da ih sad namjero vec ubijam. sjedec na betonu, pricajuci sa sobom i gledajuci u skulpturu. jednu, jedinu tih dimenzija koju ovaj grad ima. onda pocnem da teturam gradom i da se zavlacim ulicama koje brzo zaboravim, a cije nazive i dalje ne poznajem. rekli bi neki, i ulice su ti ideologija, draga moja... cim mi se javis sa mila, meni se zeludac pocne nadimati, garant nesto trebas, velim cao, reci. ....

07.01.2021.

da su antifasisti upali u kongres, ljevica bi slavila

napokon raspored i disciplina i povremeni razgovori sa sobom u lokalima koji su prepuni divljaka, gledam ih i pomislim kako smo zaista na nizem stupnju razvoja, ko neki smo savremeni pecinski ljudi, koji sjede ispod enciklopedija drzeci porculanske salice u svojim tezackim rukama, sve te slike me ponekad dovode do ludila. razlaganje Stvarne stvarnosti i razlaganje Prikaza sustine u mojoj glavi su rascjep u koji cesto propadnem. nazdravljam sebi sama i animaciji....nazdravlje. zivjeli zivjeliiiiii. da zdravi i zivi budemo, kad vec prezivljavamo... napokon sam u potrazi za prostorom. treba otici, izaci, da bi nastvili rasti... kriza je, korona je, mrijemo, umiremo, sahranjujemo se vodimo lazne bitke, napokon slobodno mogu reci da su one lazne. jer doba je umjetne inteligencije. a mi nismo inteligenta bica. zato ne trebamo da brinemo, nego da sa osmijehom robujemo i da se naklonimo svim izmisljenim i pravim zivotnim obavezama.... sve ih je vise....na pragu tridesete. samo jetra jeci, dok um se smiruje... treba voljeti sebe i voljeti srecu. eto. zbogom 2020 cestitam ti odlazak sa malim zakasnjenjem.

31.07.2020.

i poslije smrti, smrt

umro je zoran kanlic. dans je bajram. sjedim u razbacanom prostoru. cigare su ugasene u posudi za hranu. nista nije vazno, a najmanje je vazno to sto je bajram. rijekama tece krv. sta ja tu imam da slavim. uvijek i stlano i uvijek i stlano neko je klanje ovdje. mozda ova zemlja tako plodna je bas zato sto toliko krvava je. a nije li svaka zemlja krvava, naposlijetku. nadji me, gdje trazim se tamo negdje izmedju rupa od gelera i novog ormara po snizenoj cijeni. jer eto kapitalizam jer eto tranzicija jer eto neke slike proslosti koje sada vidim a kojima ne pripadam. ne mogu sve je previese naporno. vruce je. smrt je. sjecanje je. boli. prisutnost odsutnog.neka ti je laka zemlja bosanska.....

09.04.2020.

ne bih da sam ja ja, ali mi se pod vala ne riba

napuko mi je zid iznad glave, nismo krecili tri godine, da je neki film i kamera ovdje jedan kadar bi bio dovoljan da gledatelji naprave poveznicu o vaznosti urednog i funkcionalnog zivotnog prostora i njegovoj povezanosti sa mentalnim zdravljem. ne mogu vise da zivim u kuhinji. propo mi je i kauc budim se puna bolova.... nisam dobila povratni odgovor na aplikaciju za posao. pijem opet previse kafe, jedem masnu hranu. zivim kao zatvorenik vlastitog uma. napolju je sunce ja bih eto kisa da pada. stavila sam zastore na balkon da mi svjetlost previse ulazi u prostor koji koristim mozda sam ja samo rob vlastite melankolije, znam da mi godi kretanje,a eo ja sad biram da sjedim, ne zato sto je to preporuka kriznog staa nego zato sto u sustini na nekom mozda bi neko strucniji znao objasniti bolesnom nivou pocela sam da gajim simpatije prema samozalijevanju. treba od govana proizvodit energiju trebam dovest ovaj zivot u red. imal pravorednih medj publikom da mi pokazu kako na koji nacin i kojem vremenskom roku mogu ja da budem nalik sebi kad se pogledam u ogledalo. necu da budem olupina a sve vise hrdjam. upomoc.

07.04.2020.

ho ho ho ho ho ho ho

zadnje ljeto zadnja sansa zadnji voz

02.04.2020.

na pola puta

razljepljenu gledam te preko ekrana kako inspirisana drugima pokusavas u vremenu ovom ludila da nadjes svoju istinu. Jucer sam shvatila da Istina ne postoji, postoje neki njeni dijelovi u dijelovima drugih procitanih, promisljenih Istina i onih koje smo osjetili. Tesko se s njom druziti, svako bliski susret s Istinom te gura do ponora. Na drustvenim mrezama gledam tudje slike proslosti, kad ste poslije rata bili pravo ludi, hrabri i odvazni, pa vjerovatno ste bili isti ko i kad su granate frcale i ko kad se bjezalo u pozoriste da se vratite normalnosti. I danas se to cini, ali nije to taj osjecaj, niti se ikada vise moze vratiti osjecaj u bilo kojem bicu kao tad, dok se bjezalo u sigurni prostor iluzija satkane od rusilacke stvarnosti, stvarnosti osjetnije i pojavnije nego bilo koje druge. tad se za pozoriste umiralo. Koliko se samo tad cijenila, shvatila i osjecala Istina u trenucim smrti. Ona uvijek izadje na povrsinu kad te stegne blizina smrti, a ti bi da pobjegnes.....Cijedim se pred ovim ekranom i dobijem mali napad panike svaki put kad treba da otvorim mail, iako znam da me tamo nista znacajno ne ceka. Cekamo smrt i pricamo preko zice. sunce je. zemlja se grije i sprema se za radjanje novog zivota. promjena na u statusu. Predstoji nam unifikacija i potpuna kolektivizacija potpuno slobodnih individua, koji su spremni za svoju slobodu cak i ulicom da se prosetaju, a kod nas ni toliko. Cekat cemo sve da nam netko drugi. Pa i ovaj sistem i nas same promijeni. SLOBODA i tehnoloski napredak.

29.03.2020.

sama sam se sa sobom dogovorila da je trebalo drugacije

sve bi bilo uredu samo da su me ko malu ucili da slusam rokenrol, da sadim povrce i idem na planinu. i to, ko sve u ovoj mojoj konzerva porodici, sam morala sama. al nije ti to to, drugarice. ma znam, hajde bit ce bolje, ne brini. ne brinem nit se nadam, e dobro onda.

25.03.2020.

kuhinjski radni sto

nakon rata, jebenog perioda kojeg moram da se sjetim il da ga spomenem barm etom jednom dnevno, spavala sam dugo vremena na podu. sve stvari osim kuhinje su bile neprisutne u stanu. u nedostatku druge rijeci moram napisati neprisutne, jer nemam pojma sta se s njima desilo, a starog nisam nikad ni pitala. ja komuniciram s ukucanima deranjem, jer tako sam naucila. odrasla sam u nasilju, okruzena nasiljem i sad me slucajno padanje predmeta posebno nekog serpastog na pod potrese i uznemiri osjecam ko da ce mi jedna srcana sistola il dijastola ubrzo prestati sa radom, u potpunosti. kad sam bila manja u periodima dok mi je lezaj bila spuzna na podu bez parketa i dok sam otkrivala svijet u prostorima ucionica, nisam puno toga shvatala, ali sam osjecala da nesto nije i ne moze biti uredu sa stalnim prikazim i prizvucima deranja, udaranja, plakanja, razvaljivanja i vristanja. ja sam svoj odmor pronalazila u tim ucionicama, u profesorima u udzbenicima i u vannastavnim sekcijama. to mi je pomagalo. tu sam izgradila svoj strebeski personaliti, uvijek je moralo da bude pet nula, svaka cetvorka me dovodila do ruba suza plakanja i cupanje kose zato su se one rijetko, skoro nikako upisivale u zadacnice dnevnike i knjizice.ko da sam se bar na taj nacin htjela da zastiti od dodatnog povrjedjivanja. odrastala sam u nezdravom, toksicom, mizoginom i istraumatiziranom okruzenju. istraumatizirana majka koja je izbjeglistvo provela u srbiji s dvoje djece. stari koji je ovdje bio u ratu, al neamam pojma sta je radio, nisam nikad ni pitala. jer ne zelim da znam. ne vjerujem mu, ne volim ga, tacnije ne podnosim ga, ublazila sam osjecaj mrznje prema njemu s vremenomm, ali nisam naucila kako da ga volim. mislim da i ne mogu. nasilnika je tesko voljeti, cak i kad se smiri i kad se stisaju fizicki udarci, one u glavi je tesko izbrisati i zaboraviti, cak i nakon toliko godina...nije tesko mozda pronacii razloge, ne opravdanja, zbog kojih je on udaro majku, nas doduse ponekad, sjecam se, vrlo rijetko. ostala mi je u sjecanju jedna oklagija preko ledja. mislim, jah sad ce ljudi vjerovatno kazat, ma haj sve su nas udarali kad smo bili mali. u mojoj kuci su se i stolovi na kojem je bila vecera izvrtali. tako smo s vremenom ostali i bez posudja koje je prezivjelo rat u onoj kuhinji koju sam na pocetku spomenula. taj prostor u kojem majka i dalje najvise vremena provodi, a koji se u medju vremenu pretvorio u moj radni prostor , je jedini dio u stanu koji je opstao. zidovi su bili sljusteni,tog se sjecam, i sjecam se posudja, je li prezivjelo rat, je li to posudje majka kupila poslije nekad ne sjecam se, ali je bilo tu. sjecam ga se jer su se tanjiri lomili i nestajali su sa svakim izvrtanjem stola, ovog istog na kojem se sad nalazi laptop na na kojem kucam. bio je to period oporog siromastva, a kako drugacije i da bude poslije rata.... spuzva se u medjuvremenu zamijenila foteljom na razvlaceenj.... kontam nekad da mi je to sudje ostalo negdje u dubini neodvojivi dio mene, zakucan i zalijepljen za moje bice i moj bitak, jer prva stvar koju sam kupila od prvog honorara koje sam brzo pocela zaradjivati jos od prvih godina studija, bili su bas tanjiri. tad nisam znala da treba da iste otvorim i pogledam da li imaju neka ostecenja, jer kako cu to znati u tim godinama. prvi put sam uzela na prvoj godini studija set za rucak. to su bile godine kad se od mene i mojih svjesnih napora da budem streber do kraja sa desetkama, ocekivalo zaista puno. ja sam trebala da budem spasitelj familije, ona sto ce se snac, ona sto ce umom da se izbori za svoje mjesto u ovom drustvu. ocekivalo se to, mozda samo jednim dijelom, a mozda i u potpunosti zbog toga jer sam kuci donosila od zaradjenog novca posudje,u tom periodu, u periodu kad je vecini mojih poznanika roditeljska podrska bila neupitna i ocekivana, jer su roditelji upravo to sto su trebali biti, roditelji svojoj djeci, ja sam bila samo uporna i zeljela sam da me znanje dovede na pravo mjesto. ali nije, jer poslije zavrsenog studija i rada i skolovanja van ove drzave i pokusaja da negdje svoje mjesto pronadjem unutar ove drzave,sto je mozda bio pogresan izbor, ja sam se jednostavno umorila kad sam trebala da napokon budem u potpunosti slobodna prije svega od ovog prostora u kojem sam i dalje, nekad cini mi se zarobljena.


Stariji postovi

<< 01/2021 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31



nothing was corrected last
time.
nothing will be corrected this
time.

the poor will remain poor.
the unemployed will remain
so.
the homeless will remain
homeless

and the politicians,
fat upon the land, will live
very well.

___________________________

I to je cudesno, da tamo negdje u zelenim
dolinama vrijedni ljudi uzgajaju lozu i prave vino, da bi tu i tamo u svijetu daleko od njih, neki razocarani, u tisini gutajuci, gradjani i zbunjeni stepski vukovi mogli iz svojih pehara upijati malo hrabrosti i dobrog rasplozenja

___________________________
nicega u nama nema sto bi moglo opravdati postojanje raja. I najvise sto se za nas moglo uciniti, to je da nam je dat san o raju.
___________________________

Zaboravi
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreceš prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kaži...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
38791

Powered by Blogger.ba