steel

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.


18.04.2017.

vulgaranoouuu

danas sam uslikala svoju dojku. cudno je gledati dijelove tijela iz perspektive selfi kamere. selfi dojke. selfi vagine. selfi ljudi. rekoh dok se jos nisu do pupka srozale da imam uspomenu na njih. optimizam vonja u zraku. neka ga.

08.04.2017.

graja na trecem spratu, ja iza vrata sa staklom na postelji u polumraku sjedim

e prokletinje. ne da mi nikad da pisem kad je nesto lijepo. velicanstveno... ovdje ovaj prozor samo ventil za nebulozno isprdjavanje na zivot. a bas se zainatih da napisem ovo su dobri dani... dobro je kad prodises u hladno proljece. kad se zrake sunca nekako zapetljaju u tek propupale grane drveca. dobro je kad sjedis na klupi. osjetis vjetar i pozelis da skines cipele, carape i da prosetas bos po hladnoj zemlji. to su dobri dani. i jes takvi su ovih dana ovi dani. znaci nije prokletinja. he ba dobro je. daj bola sunca, more i neplaceni rad. samo nek je sunca...

26.03.2017.

0

hocemol se ikad oporavit od tihe bojazni ofiraze i ofirnog.

24.03.2017.

sta ja to radim, a vi sta radite

proso srklet prosla nervoza sve prodje. i tako to. sjedim ne razmisljam ne mislim nista o nicemu

09.03.2017.

siso prokleta

prodje i taj dan. rasprave o brkatim zenama i minjacima i pravu na izbor me tjeraju na povracanje. s druge strane parole feminizam je satanizam od bosnjackih mladih konzervativaca me jos vise tjeraju na povracanje. gnusam se na obiljezavanja bilo cega. kad su obljetnice ovoga i onoga i kad se velicaju datumi ovi i oni ja bih najradije da ne moram da obitavam medj ljudima. samo da sam medj biljkama, u travi, na suncu, pored vode. u vodi. na drvetu. na pijesku. bilo gdje gdje nema umova ljudskih. dementnih. socijalne mreze i sadrzaj istih su psiholoska dijagnoza vremena i prostora u kojem zivimo. .

23.02.2017.

gonjanje papira

nervoza nervoza nemir nemir stres stres. jebem ti granice papire drzave i nacije

29.01.2017.

jebem ti zivot

uci skolu sine trebat ce ti. zavrsila ja skolu, majko. i sa tom skolom sam dobila deset mjeseci na birou za zaposljavanje... i onda ja sebi rekoh haj jos malo da se ta skola uci, pa ja opet skolu upisala, i opet majka isti ders, uci skolu sine trebat ce ti. a ja, ne zbog trebanja nego zbog izbjegavanja biroa i ogavnog osjecanja nize vrijednosti pred ispitivackim pogledima sluzbenica koje svaki put neumjesna pitanja postavljaju, evo ucim skolu, jer bolje bit student, neg nezaposlen, jelte?... dam se kladit da na kafe pauzama koje im pocnu cim dodju na poso, tako sjede i kontaju sta ce pitat ovu raju koja dodje do njih u njihove tople radne celije da dobiju stembilj u radnu knjizicu. mene prosli put upitase a iz kojeg sela ti ja mater. rekoh zaista ne znam koje tacno selo, al znam koja je opcina u kojoj je selo... i tako dobih ja taj svoj stembilj jos jedan i odjavih se sutradan. jer skola se uci, dani mi prolaze, gusim se u ovom stanu u kojem sam odrasla, gusi me ovo prigradsko naselje. sve isto kosto je i bilo, i vazda sve ce isto biti. zatocenik sam momenta u malo ko da ludim, a strah me to naglas rec...

26.01.2017.

e, necu da ucim

vlastita kuca mi ko kavez.

17.01.2017.

puknem, pa se opet napusem...

vazda ce mi bit draza raja koja zove da skupa podijelimo momenat svjesnog brisanja mozdanih celija dok uvlacimo dimove i pravimo se da smo raste koje sve kontaju, nego ona raja sto zove na kafu. jest da se i na kafama mozdane celije brisu izmedju besmislenih jednoteistih prepricavanja onog sto mi, kafedzije s markom i po u dzepu, u strahu da ne zvucimo povrsno i glupo, nazivamo otkrivanje zivotnih puteva. jasta, jest bas se to na kafi desava... mani me se molim te, osamila sam se i to mi godi i ne zelim pricati ispricane price o pricama o kojima smo vec pricali. udaje se raja, zene se, djeca stizu, krediti, posla ima, nema, kad ima stres, kad nema stres, dakle isto ti je jaro, kako god da okrenes... samo neko bira s osmjehom da robuje, a neko pickara ujutro bogove, porodicna koljena i sistem prije odlaska na poso.... ja vala evo, i dallje ne znam gdje idem, sta radim, kako zivim, nista ne znam i dobro mi je sasvim.... pored smisla usput trazim i neki povoljan smjestaj s porodicom koja ima bebu. mislim da bi mi to godilo, to i pozitivan odgovor institucije za produzetak boravka. znaci trebaju mi bebe da se smirim i viza,viza isto tako da se smirim. necu kuci. jebo kuci. kuci je oporan miris siromastva, materijalnog i nematerijalnog, mentalno nestabilni roditelji i tjeskoba.

04.01.2017.

novi zuti listovi

preskaces vlastitog sebe. jer drugacije ne mozes. hoces da se ponovo rodis. nekako. bilo kako. nadas se da ce novo rodjenje biti drugacije, trebalo bi da bude, zar ne? zar da? nemam pojma. preskacem samu sebe kroz dane kojih se ne sjecam kroz sjecanje. zamisli: sjecanje staro dva dana. zamisli, nazoves nesto bajato sjecanje. ma hajde, moze, nema veze koj dan, danas je radni dan. koji ce biti dan, sta ti je... ma nista malo sam zalutao u neki medjuprostor dok si ti preskakala samu sebe. i tako to nemam pojma. bilo je neko kolektivno obiljezavanje mucnog prolaza vremena, cemu sizilo onda?


Stariji postovi

<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30



nothing was corrected last
time.
nothing will be corrected this
time.

the poor will remain poor.
the unemployed will remain
so.
the homeless will remain
homeless

and the politicians,
fat upon the land, will live
very well.

___________________________

I to je cudesno, da tamo negdje u zelenim
dolinama vrijedni ljudi uzgajaju lozu i prave vino, da bi tu i tamo u svijetu daleko od njih, neki razocarani, u tisini gutajuci, gradjani i zbunjeni stepski vukovi mogli iz svojih pehara upijati malo hrabrosti i dobrog rasplozenja

___________________________
nicega u nama nema sto bi moglo opravdati postojanje raja. I najvise sto se za nas moglo uciniti, to je da nam je dat san o raju.
___________________________

Zaboravi
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreceš prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kaži...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
17896

Powered by Blogger.ba